srijeda, 23.08.2006.

1. poglavlje - Uvod (3.dio)

Biljke je nazvao isto po sebi jer ih je on i otkrio. Nazvao ih je Đurđice. Bio je do grla u govnima i nije bilo više izlaza. Samo mu je glava virila iz tih govana i onda se do njega dokotrljala mala lopta. Nije tonula niti lebdjela. Pokazala je Đoniju put do jezgre. Došao je do jezgre plivajući par minuta. Tamo je sve bilo suho i osvijetljeno. Lopta je govorila, imala bore po sebi i izgledala krhko i lagano. Imala je dvije ticaljke i oči veličine grejpa, bila je crvene boje tako da se stopila sa bojom masnih zidova. Imala je zelene oči i nije imala noge niti ruke. Micala se kotrljanjem a kad bi zapela u blatu uzela bi zrak i napumpala se i poletila. Bila je mala, veličine čovjekove glave, tek toliko da postoji u svemiru. Nakon što je Đoni otresao sva govna sa sebe, osvijestio se i shvatio da ne sanja te je počeo razgovarati sa loptom (kako su se sporazumijvali postoji cijeli mit zapisan u svijetu govana). Lopta je shvaćala taj naziv kao uvredu i zaprijetila je Đoniju. Rekla mu je kako se njihova vrsta zove Laulije, a jedinka njegove vrste Laula, kako su nastali prije milijardu čovječjih godina i žive u meteorima. Pričala je Đoniju o povijesti ali pošto je bio jako glup malo je toga zapamtio. Laula ga je odvela do jezgre, do glave kako su to oni zvali.

Opet su morali kroz masne, govnaste kanale do glave. Laula je rekla da su rijetki preživili kušnju i da ako preživi moze živ izaći iz Grunda. Đoni je pitao što je Grund, a Laula je odgovorila da tako zovu meteor i njegov mozak. Đoni se razočarao pošto je on nazvao meteor Đuzo. Kroz male, uske i masne kanale došao je do velike prostorije. Bila je po ljudskim mjerilima veličine nogometnog stadiona okružena iz svih dimenzija crvenim zidovima i na svakih 10 cm bila je jedna Đurđica. Prostor je bio ispunjen čistim zrakom i Đoni je mogao disati kako treba. U sredini je bio korijen, neki stup od stropa do poda i bio je crvene boje, kao žila i kao neko stablo. U sredini žile su bila usta jer su ljudi tako vidjeli dar govora, njima su usta značila riječ, riječ slog, a slog im nije značio ništa jer su bili glupi i shvaćali svijet kao osušenu šljivu koja jos visi na grani jer ima žilu po sredini koja ne puca olako i koja se svojom snagom i suhoćom održava na životu. Grundi su o ljudima mislili da su primitivna rasa, sve što je staro je slabo i ne valja, razmišljaju ljudi ali ne uviđaju jadnu šljivu kako visi i drži se bez razloga. Ionako je nitko neće pojesti. Tako je pričala Laula. Kada su usta progovorila Đonija je omamio glas. Meteor je pročitao njegovo srce i dušu i stvorio idealan glas da uspava Đonija, glas koji bi Đonija smrtno pogodio u srce da zaspe. Pao je i tresnuo na pod od samo jedne rijeci...

subota, 29.07.2006.

1. poglavlje - Uvod (2.dio)

Nakon što je skupio malo djelove svojeg tijela isprobao je dali je još u motu. I, naravno, bio je. Nije imao sve potrebno za prdež ali je nekako već otario kukove i proizveo neki čudan zvuk da se zemlja zatresla pri sili koja je bila ispuštena. Nakon toga se počeo kriviti od smijeha samome sebi. Kvrcanje kostiju dok se Đoni smijao zvučalo je svima pomalo čudno. Kada se uozbiljio i takav prošetao okolo po meteoru našao je rupu u zemlji ili što je to već bilo. Ušao je unutra bez imalo straha i osjećao se kao da je upao u guzicu neke novorođene svinje. Nabori u kanalu kojim je padao u srce meteora bili su mu sumnjivi. Djelovali su kao nekakve planine koje su prekrivene zelenim stablima koja su uvenula i sada tu raste trava, kao kakav lančani niz svinjskih guzica poredanih i spremnih za cijepanje. Pao je u nešto veoma mekano i činilo mu se organski. Uzeo je mikroskop iz svojeg dubokog đepa i analizirao sastojke. Bilo je to novootkriveno biće koje je živilo u meteoru i upravljalo njime zaključio je Đoni. Pošto ga je on otkrio nazvao ga je po korijenu svojega imena, Đozo. Negdje na putu dok je putovao na podu je našao organsko odijelo namijenjeno čovjeku bez mesa i to retardiranom pa se Đoni lijepo obukao i opet izgledao isto kao i prije, relativno živo. Nije više bio skeleton nego neki pulumrtvi, besmrtni glupi čovjek. Dok je putovao kroz tamne kanale Đuzotove utrobe malo se prestrašio pri pomisli što bi se desilo da je još netko ovdje tko bi mu se mogao suprostaviti u prdenju i to ga je neko vrijeme mučilo. Put kroz tamne kanale osvijetljavale su mu male biljčice visoke oko 5 centimetara koje su svijetlile zeleno.

Kratki opis okoline (nepotrebno čitati)
Dakle tlo je bilo kao kakvo živo blato u koje se nemože potonuti. Iz zidova su virile neke peteljke i dlake tj. zelene biljčice, malene ali debele. Nisu se baš isticale na masnom zidu nego samo stvarale zeleni efekt masti. Iznad njega bio je tzv. Strop ali nije tako izgledao, bila je to hrpa nečega i to je izgledalo kao da je živo. Neka tvorevina prelivena hrpom crvene masti koja se polagano ljuljala i razmaščivala. To se sve topilo kao da je ljeto pa je prostorija općenito bila izrazito masna i vlažna. Svaki Đonijev korak bio je kao da gazi po hrpi konjskog dreka, svježeg. Što je dublje išao bilo je sve gadnije. Zidovi od masnoce sve deblji a pod sve mekši.. Đoni je počeo propadati. Sve te biljke i čudne stvorevine činile su prostoriju jezivom tako da je sve izgledalo malo previše zeleno. Kao izrigane ustajale bijele čarape...

A sad ja idem na ljetovanje. Ali vratit ću se, i onda slijedi nastavak.. wink
Pozdrav svim čitaocima!! thumbupparty

srijeda, 26.07.2006.

2. čin - Kamo mi je nestao nokat dok sam tražio meteor?


1. Poglavlje - Uvod (1.dio)

Kada je izašao iz atmosfere planeta Hundaka na svojoj svemirskoj bicikli osjetio je Đoni bol u nogama. Pogledao je prema nogi i vidio odvezanu cipelu. Curio je vakum iz svemira u njegovu izrezanu nogu i Đonijeva krv postajala je vakuum. Đoni je osjetio da mu je vrijeme došlo. Vidio je zvijezdu boje proljeva kako ide prema njemu i počeo je brže pedalirati. Nakon nekoliko trenutaka raspoznao je da to nije zvijezda vec sat(ručni) od elementa fralela koji je imao posebnu boju i služio posebnim svrhama. Taj se element koristio samo u drugom svijetu. Đoni je shvatio da je sat došao sa razlogom, na njemu je pisalo vrijeme koje je oticalo. Bilo je prikazano u sekundama ali je Đoni izračunao da ima tih sekundi oko dvije godine. Sat je poslan od Više sile, od onih koji žive u srcu svemira i koji nemaju granice, zapravo imaju ali su dugačke kao nit dlake iz nojeve guzice. Đoni je stavio sat na ruku i pedalirao dalje.

Oko 3 mjeseca su prošla ali kako Đoni nije poznavao glad i žeđ umro je bez ikakvih tegoba, ali je nekako već i dalje bio živ. Od njega su ostale samo kosti i nikakvo živo tkivo. Odjednom je začuo buku sličnu nekom kamionu i primjetio da meteor ide prema njemu, bilo je neizbježno i Đoni je završio zalijepljen za površinu meteora. Njegova bicikla smrskana, a kosti razasute. Kada mu se lubanja osvijestila pogledao je okolo i vidio maglicu oko sebe, putovao je brzinom svjetlosti i očekivao neku svrhu njegova dolaska na meteor. Površina je bila spužvasta i puna rupa, meteor je bio boje kestena koji je zagorio na pladnju nekog gypsia u uglu neke napuštene ulice, bili su to jeftini kesteni i to se Đoniju nije svidjelo... (nastavak slijedi) njami

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.